Pretraži ovaj blog

ponedjeljak, 6. ožujka 2017.

Sirtaki


Kad sam bila mala, djed bi koricom špeka podmazivao moje male drvene sanjke s plavim pletenim sedlom, da bi njegova unučica letjela 'kao strijela Božja'.
Danas znam da je to bio samo placebo, jer se dobro sjećam dubokih goranskih snjegova u koje su moje sanjke danima nemilosrdno upadale, sve dok se staza na brežuljku iza kuće ne bi utabala.
To mi je nekako i prvi susret s religijom i samo svemiru razumljivom logikom - ti podmazuješ, utabavaš, teško se penješ uzbrdicom i onda sanjke, umjesto da lebde kao u reklami Coca-Cole, propadnu.
I ne mrdaju.
Pa nakon što cijelo poslijepodne izigravaš Sizifa, svi komentiraju kako imaš divnu boju i kako ti zrak čini dobro.
Imao je Fulghum pravo, sve što o životu trebamo znati, naučili smo još u vrtiću.
Život je stvarno nekad uzaludno tabanje.
. . .
Ušla sam u prazan dućan to kasno poslijepodne. Vani je bilo hladno kao u priči o djevojčici sa šibicama.
Ona, mlada i lijepa kao iz neke pjesme Daleke obale, u crvenoj je kuti stajala za rezačem salama. Treštao je neki domaći pop-sirtaki, a muza Marijana Bana kao da je u ritmu upogonila rezač i pjevala punim glasom. Nisam bila na suhomesnatom odjeljku, već na susjednom, mliječnom i krišom sam je promatrala, misleći kako je sva istinska božićna radost zalutala baš na taj odjeljak, tog dućana u mojem kvartu.
Pa sam, mimo plana, želeći se zaraziti tom srećom, došla i kupila dvadeset deka nečega. I rekla da mi je super što je tako vesela.
Malo se posramila, izgubila takt za mašinom pa rekla: A, gospođo, tko će nam napravit, ako si nećemo sami?
Trenutak kad mudrost rezačice salame crvenih pothlađenih prstiju ne bih mijenjala za sve Krleže ovoga svijeta.
. . .
Ušla sam u tramvaj kad je situacija već bila na vrhuncu.
Bio je tu jedan romski par i njihovo dvoje sitne djece - u nečem što je sličilo na kolica.
Najmanji je plakao koliko su ga pluća nosila, drugi je mirno sjedio, a mlađahni roditelji drmusali su kolica, pjevušili i krišom pogledavali dvije uzrujane gospođe na zagrijanim sjedalima.
A onda je neuplakani brat rekao: Ajde prekini, uzet će te ove dvije vještice.
Putovala sam samo jednu stanicu, licem zaronjena u rukav kaputa da ne prasnem u glasan smijeh.
Jer nije red.
Nikad nisi dovoljno star za krivu procjenu.




Ona ima devedeset i kusur, preživjela je Theresienstadt i u kadru se vide njeni živahni prsti kako prebiru po tipkama klavira.
Govori kako voli život, kako se dva puta rodila. Prije i poslije logora.
Ima žensku ekipu iz istog logora, gospođe koje je spasilo sviranje u nacističkom Potemkinovu selu za medije; u kojem su se održavali koncerti, koje su pobožno pohodili stražari, ali i neuhranjeni logoraši.
Pričaju kako bi tih sat-dva svirale svoje etide i bježale u neke druge svjetove, u kojima nisu bile gladne i promrzle.
I kako ne mrze, jer 'ne žele tu bolest u svom životu'.
Divno nešto.
Ako itko, te bi žene morale znati o dubokom snijegu, utabavanju staza i pravim procjenama.
Jer, rekla bi muza Marijana Bana: Tko će nam, ako si nećemo sami.


U ritmu etide ili sirtakija - manje važno.

Drvo života


'Imam ti drvo života. Uvenulo je kod kolegice pa sam ga donijela tebi, možda se primi.'
Tim me riječima na ulazu u ured dočekala spremačica koja je prošla rat u Bosni, ali na čiji osmijeh čovjek ne mora dugo čekati.
Da odbijem uvelo drvo života od žene sjajnih očiju, s frizurom snenog dječarca, koja blago poskakuje dok hoda – nije mi bilo ni na kraj pameti.
Kad sam otvorila vrata, u bokalu vode izvijale su se dvije lijane s velikim listovima.
Ne razumijem se u biljke, ali nekako je ljepše uć' iz sivila u to zelenilo svako jutro.
U samo moju džunglu.
Tko će znat, možda se i primi. Ako budem dobra, tiha i nakratko zažmirim.
Ima perspektivu.
. . .
Malo je testosterona ovih dana na lageru. Malo ili ništa.
Svi ti dinaridi, dubokog glasa i velikih dlanova pretvorili su se u tihe dječake izgubljenih pogleda ispred kabina dućana u kojima njihove domine slažu svoj novogodišnji domino.
Ostalo ih je par, doduše. Za jednog sam sigurna. Radi na Dolcu i ima unuke.
I, bez konkurencije, ima najbolje ulete koje sam čula u životu. A čula sam ih – od prijateljica, mislim.
Bio je, dakle, taj senior-mesar, ja, željna dobrog faširanog buta i reklama za lažni biftek na vitrini.
Lažni biftek? – pitala sam, oduševljena.
Pa da, to je od buta – rekao je znalac, bruseći nož. K'o da se, recimo, vi i ja - u civilki, jasno - primimo za ruke i svi misle da smo par.  
Ali kakve to veze ima s lažnim biftekom? – pitala sam baš da vidim jel' deda u formi.
'Ima perspektivu.'
Šah-mat, gospodo.
 . . .
U svijetu u kojem nezamislivu tragediju gledamo uživo, reagirajući emotikonom ako ikako, zaista ne znam možemo li govoriti o evoluciji. U mulju smo i za noge prema dnu povlačimo vlastitu djecu. No, ponekad se možda dogodi da u tome ne uspijemo.
Božić je, nije red. E pa baš zato što je Božić i što su oni na redu.
Imale smo ženski dan, nas dvije; red kina, red šetnje, red fast fooda.
Stol do nas smjestio se jedan težak život, jedno naborano lice uskih ramena. Oko njega hrpa vrećica, a ispred nekoliko praznih tacni. I na njima vrećice šećera za kavu. Pravila sam se da gledam negdje pokraj, dok su drhtavi prsti otvarali vrećice i prinosili ih ustima.
Mala ona vratila se s našim porcijama.
I sjela za naš stol točno preko puta ničijeg djeda.
Gledala je njega. Pa mene. Pa opet njega. Pa malo Spužvu Boba na velikom ekranu ispred nas.
Pa me tiho pitala jel' može svoju porciju odnijeti za njegov stol.




U malo sam toga u životu sigurna.
Recimo u to da mogućnost da se čovjeka nečim iznenadi pada s približavanjem isteka njegovog roka trajanja.
Ali nikad, sve do samoga kraja, posve ne nestane.
Sad kad gledam, možda se moje malo drvo života ipak primilo.


Ako i nije, rekao bi netko mudriji, ima perspektivu ;-)  

Poučak gusjenice Štefice


Neke sam ljude do nekih godina pokušavala razumjeti.
Odgoj ili odradi ili ne odradi ili ga jednostavno uopće nema. E, treća opcija je zez.
Jer kad si cijeli život nevidljiv, kada te guraju u kut ili nikad ne vide tvoju novu haljinicu – vjerojatno tada radiš baš - to.
U krcatom busu, okom slučajnog promatrača posve zdrav i sređen, sjedneš na sjedalo za invalide i na staklu obrišeš dvije točkice. Mali dalekozor u svemir koji te okružuje.
Ne obrišeš podlakticom komad zamagljenog stakla, ne nacrtaš smajlića, cvijet ili neki prosti znak, nego naprosto napraviš dva kruga veličine okvira naočala i zuriš u jesenju tugu Bundeka i blatnjavu Savu.
Samo ti, jer to je tvoje mjesto.
Samo tvoje naočale, jer zašto drugi ne bi zurili u svoje mokre kišobrane kraj cipela?
Samo ti, jer, eto, možeš. Jer ćeš radije bacit' nego poklonit'.
Jer se tom djetetu koje živi u tebi, uostalom, nikad ništa poklanjalo. Ili mu se možda poklanjalo previše.
Vrag će ga znat.
. . .
Čitam knjigu o klincu koji je izmislio svog tatu.
Njegova polusestra imala je svojeg, koji je svaki vikend dolazio po nju.
I onda bi se dječačić počešljao, navukao najljepšu košulju, izvadio svjedodžbu punu petica i sjeo pred ulazna vrata da čuje kad dolazi lift. Da sluša korake koji se približavaju vratima, zvono, da prvi vidi tog oca svoje polusestre za kojeg je tako želio da bude i njegov vlastiti.
Boli te želudac od njegove čežnje da ga spazi to ćelavo stvorenje, koje hoda kao da ima „žvakaču na petama“.
Boli te duša kad taj mali izgovara obećanje da će biti dobar, da je bio dobar, kada dlanovima mokrim od znoja gužva tu svjedodžbu, tu zamišljenu kartu za zoološki vrt ili kino s polusestrom i njenim ocem.
„Uzmite me sa sobom.“
Srce ti se slomi u trenutku kada taj mali tužni čovjek okreće leđa vratima, jer ne želi gledati kako ni ovaj put ništa nije upalilo – ni lijepa košulja ni počešljana kosica niti dobre ocjene.
I onda to slomljeno dijete, da napakosti svijetu i sudbini – izmisli svog savršenog tatu. Nisam još došla do kraja, ali možda baš taj mali ovih dana sjedi u autobusu i po zamagljenim staklima crta samo svoj dalekozor.
. . .
Moj sin najviše voli priču o gusjenici Štefici. Ne znate je, niste je nikada čuli, izmislila sam je.
Svako se jutro gusjenica Štefica budi, gleda u ogledalo i plače jer je ružna, dlakava i zelena.
I tužna je jako. Jato, jato, kaže moj sin. Tim više jer se njena simpatija, gusjen Đuro (aj' mi vi recite muški rod od gusjenica) zaljubio u Ljubicu, koja nije tako dlakava.
I onda se jedno jutro gusjenica Štefica budi i shvati da ima prekrasna šarena krila, da nije više dlakava, da je toliko lijepa da se ne može nagledati vlastitog odraza u ogledalu.
I, naravno, dođe do Đure i zamahne zavodljivo krilima, a Đuro od straha pobjegne natrag u jabuku svojoj Ljubici.
I Štefica ostane sama sa svojim prelijepim krilima, tužnija nego ikad.
Ali onda dođe gusjen Jakov (Jatov, ok) s jednako lijepim krilima i oni zajedno odlete na prekrasnu livadu.

Jer želim da moj sin ne gleda kroz rupice.
Da i u jesenjoj tuzi Bundeka nekad vidi prekrasnu livadu.
I da nikad, ali nikad, ma kako se sam sebi dlakav, zelen i nevidljiv činio, ne bježi natrag u svoju jabuku.


Jer će propustiti svoju Šteficu.

Ni manje ni više

Prije dva dana saznala sam što nam točno treba.


Inače nemam te mesijanske momente prosvjetljenja, ali, eto, dogodilo se.
Treba nam jedan mali u dresu Real Madrida, u skupim najkicama koje bih svojoj kćeri kupila tek kad bi s navršenih deset upisala Harvard.
Da, treba nam baš taj mali.
I treba nam ta baka s tanašnim sijedim repom i slušnim aparatom, na klupi, kraj pedantno složenih letaka najtjednih ponuda šoping centara.
I treba nam, o kako li nam samo treba, tih par rečenica koje sam čula u prolazu.
“Ja bih tebe svuda vodio. Ti si moja susjeda. Ti si moja prijateljica.“
On (cca8) njoj (cca 75).
U jednom tužnom parku nekog lijepog zaboravljenog vremena, u kojem se djeca još uvijek igraju na penjalicama.
On, koji na sebi ima vrijednost njenih pet penzija.
A opet on, u kojeg je, dok joj pruža ruku da ustane, utkano poštovanje koje ne bi stalo u tri velika novozagrebačka parka.
On, bez agende i sprdnje prirođene menadžerskim sinovima i ona, potrošena od života, s letcima koji taj život znače.
Dva prijatelja, jedan kraj drugog u parku, sasvim ravnopravno.
A opet, tako toplo prema onome tko je teži na klackalici.


. . .


Neki dan shvatila sam da život počinje kad dobiješ svoj ormarić.
Kad ti, s nepune dvije ili tri, lupe inventarni broj kraj imena i slike s ljetovanja (ili mrkve, u mojem slučaju), kako bi, kad mama i tata odu, znao gdje ćeš spremit svoju malu torbu i igračku za krizu.
Laž je da život počinje u osamnaestoj, kad završiš fakultet ili dobiješ dijete. Počinje baš taj dan kad prvi put ugledaš svoj ormarić.
I onda, poput mog malog sina, sjedneš i, u maniri starca koji se pomirio sa životom, u tihoj tuzi gledaš u pod.
I onda dođe jedna mala Kaja, sitna kao zrno, sjedne kraj tebe i profrflja tako slatko da bi otopila i ego jednog odlazećeg političara:
'Hoćeš da ti ja obučem papučice? Nemoj bit tako tužan, danas je vesel ponedeljak i puno ćemo plesat!'
Da, i to nam treba.
Ta mala Kaja, to zrno zbog kojeg je moj sin prestao gledati u pod i bez pozdrava, pružajući joj ručicu, ušao u svoj šareni mali život.








Ne događa mi se često, ali dogodilo mi se taj put.
Ubola me pčela, mislila sam da sam izgubila novčanik, on je vukao na svoju, ona na svoju stranu pa sam sjela na klupicu, pokrila oči rukama – i počela plakati. Usred parka, pasa, djece, kolica i biciklista - ja sam ispuštala dušu u svoja dva dlana.
Nakon što sam se, posve se izrezavši iz okolne bojanke, isplakala, a moj dvojac - ima Boga - mirno prosjedio kraj mene, čula sam:
„Nemam ti niš' za smirenje, al' ti imam pljugu, a mislim da imam i neki Kiki u jakni, ček' da vidim.“
Na klupi preko puta sjedio je on, s pivom, cigaretom, bradom i kapom, u jakni - na punih plus 30.
Bilo mi je neugodno. I jako milo.
Jer i to nam treba.
Taj zapušteni novozagrebački Djed Mraz, koji je fulao Božić, ali dolazi baš kad ti treba.
Da, još samo to.
Ni manje ni više.

petak, 16. rujna 2016.

Werther, Walter i Faruk

Ljubav je na križanju Držićeve i Vukovarske.
Gdje bradati debeljko sa spužvicom za brisanje auto-stakla u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, curi u nabrijanom autu poklanja najljepši smiješak koje je to križanje ikad vidjelo.
Kroz pjenu koja se cijedi po brisačima, vidim je kako mrda glavom lijevo-desno i kroz otvoren prozor viče: Neemaam sitnooo!
Nemaš, nemaš. Vidim ja da ti imaš samo krupno! Ali ja to tebi iz ljubavi. - govori on, naginjući se preko brisača s malom špatulom.
Nema onoga tko barem zeru ne voli humor s bauštele pa smo redom svi na zebri prasnuli u smijeh, curi u nabrijanom autu potkrao se smiješak, a debeljko je već krenuo prema drugom autu, mašuć' spužvicom u ritmu kipućeg poslijepodneva.
Jer, ljubav ne mora biti težak baršun i egzotičan smiraj dana; ona nema copyright Ane Karenjine.
Ona može biti lepršava, lagana, vedra poput bradatog perača auto-stakla na zagrebačkom raskršću, razigrana poput leptira.
I da, zašto ne, može trajati tek par minuta. Biram to, poštedite me mladog Werthera.
. . .
Ljubav je Walter Wolf.
Jer on puši samo te cigarete. Još od prije kad je bio 'svoj'.
A ona nabavlja druge, ispod cijene, ispod stepenica pothodnika.
I onda navečer, nakon što mu da tablete i on zaspe, ona uzima prazne Walter Wolf kutije i u njih stavlja druge cigarete koje je kupila. Starim kvrgavim prstima, pažljivo poput urara, u kutiju stavlja cigaretu po cigaretu, pazeći da staniol na vrhu ostane neoštećen.
Jer je on njoj bio dobar. Dok je bio svoj, Walter je bio i njen.
. . .
Ljubav je na tramvajskoj stanici.
Gledala sam u korov između tračnica i spazila djetelinu s četiri lista.
I u mraku katkad nikne divan cvijet.
Tramvaj nije bio blizu pa sam, ne bila normalna, čučnula i ubrala svoju srećicu, okrznutu na jednom od listića.
Ona je stala kraj mene i pitala: Jesi to ubrala sretnu?
Rekla sam da jesam. Pa mi je rekla da je stavim u novčanik, jer da tako Faruk radi.
Faruk joj piše na nadlaktici, nasmijala sam se kad sam spazila. Ohrabrena, pokazala mi je zglobove prstiju jedne ruke. Iznad svakog je pisalo po slovo njegova imena - svoju je ruku doslovce dala Faruku.
Rekla sam: Ne smiješ se sad rastat ni pod razno.
Pljucnula je kraj svoje noge i rekla: Ne dao Bog, imamo troje. Da ih samo vidiš. Lijepi na Faruka.




Mahnule smo si i, dok sam ulazila u tramvaj, čula sam vozačicu kako govori – Ja ću jaja, hoćeš i ti, vruće mi je za kuhat. Ajde. Može. Zlato si moje. Kupi mlijeko.
Ljubav je Može. Ljubav je Ja ću, hoćeš i ti. Ljubav je okrznuta. Ona je u korovu među tračnicama.
I nemojte mi molim vas reć' da Petrarca ne bi dao bubreg da jednom bude Faruk ili Walter.

ponedjeljak, 18. srpnja 2016.

Baba s kolačima i druge priče


'Vi ste sigurno sretni što vam svaki dan iznad glave ide vlak.' – rekla sam (da, baš tim riječima), gospođi za kasom u jednom zagrebačkom pothodnik-šoping centru, koja mi se nasmiješila osmijehom kojeg čuva za psihičke bolesnike i malu djecu.
'Mislim, možete si zamisliti tisuću želja svaki dan …' –  krenula sam objašnjavati umornoj blagajnici, koja radi u dućanu sa šarenim bombonima. U svojoj bijeloj kuti, s dotrajalom trajnom, više me nije gledala. Samo je, vraćajući mi kusur, tiho rekla: 'Ja Vam, gospođo, više nemam želja'.
Nije to rekla glasom žene kojoj je nebo sve ostvarilo.
Pa sam i ja, blentava kakva jesam, shvatila da možda ipak nećemo biti prijateljice.
Ja i gospođa u bijeloj kuti u malom dućanu  sa slatkišima. Njena je tuga velika kao kuća od čokolade. I, iako joj stalno iznad glave tutnji, ona više želja nema.
Ode vlak s kolačima.
Šteta.
. . .
'Imam vam krasne kišobrane s 12 žica. Znate kakvi su? Prekrasni, pogledajte!'
Rekao mi je, otvarajući kišobran u dvorištu svoje kuće, Picasso iz zagrebačkog predgrađa. Kao u nekoj bajci, odjednom sam se našla u kući (odjevenog) Toma Gotovca, usred njegovog performansa s kišobranima. A samo smo došli kupiti štafelaj kao rođendanski poklon kćeri, koja će ravno tjedan dana biti oduševljena ovom akvizicijom.
Život je ponekad stvarno bombonijera.
'Ali, meni ne treba kišobran. Došla sam po štafelaj.'
'Znam po kaj ste došli, ali dajte pogledajte kak' su krasni.'
Usred najsunčanijeg popodneva ovoga tjedna, Picasso i ja stajali smo ispod prekrasnog crvenog kišobrana s 12 žica. Ima takvih, kaže, još 20. Pod njima se na jednom od Angelusa čekao papa, rekao mi je. Priča je to, nisu to samo kišobrani. Kak' nam je bilo lijepo. Možda opet odemo – govorio je dok sam mu gledala duge, od duhana požutjele prste.
Poklonio nam je i paletu, koju je dugo tražio u svojoj umjetničkoj špilji u koju me uveo. Rekao mi je da je tu jednom bio njegov dućan. Koji je sad u stečaju. Ali da ima jako lijepih stvari koje će mi pokazati jedan dan kad ću imati vremena.
Picasso iz zagrebačkog predgrađa. Koji će opet jednom čekati svoj vlak za Rim.
S velikim kišobranom koji ima priču.




Ima žena koje plešu obrvama.
Nisam to znala do jutros. Sjedila je preko puta mene, a odnekud je treštao neki suludi trash-pop s rimom - 'stol-gol-krvi-prvi, taj, aj-jaj-jaj'.
Gospođa od svojih 70 (ili 60 plus težak su/život), zirkala je kroz prozor, dok sam ja zirkala u nju. Malo je lupkala ritam prstima, a onda su krenule obrve.
Plakalo mi se.
Od smijeha, zbog muzike, ali i činjenice da je dopirala iz slušalica žene mojih godina, tip-top sređene za posao.
Koji ples sa zvijezdama, kakva ritmička gimnastika?! Ovaj ples obrva moje susjede u autobusu, trebao bi biti olimpijska disciplina.
I žena bi odnijela zlato. Kladim se. Nečija vragolasta baka.
Na sebi je imala žutu majicu i žarko crvene naušnice. Klipse, kao Alexis iz Dinastije.
Došlo mi je da je jako stisnem i da joj kažem da je moja baba s kolačima.
I da je neću pustit' sve dok mi, makar i obrvama, ne ispriča priču.

Zagrli

Zapravo, jako je jednostavno.
Ne zamišljam da sam Coelho za siromašne (da sam se barem sama ovog sjetila), ali – ili ćeš zagrlit' il' nećeš.
Ona je zagrlila.
Stajali smo neki dan na zebri kraj Bundeka i vidjela sam jedan balon koji baš visoko leti. Mi te helij- izmišljotine osam puta zavežemo djeci za ruku, jer, majku im njihovu, koštaju k'o tri masaže na Ponudi dana.
A ovaj je letio visoko, visoko.
I držala ga je ona - žena mojih, što će reć' - najboljih  godina. Sama, u kolicima.
Ona je izabrala i - zagrlila. Taj balon, samo svoj komadić neba i zelenih krošnji.
Podsjeti te to nekad na tvoje mlitave ruke i lopticu crnog oblaka koju likovi iz crtića nose iznad glave kad su loše volje.
Sram te bilo.
. . .
Deda koji prosi na izlazu iz pothodnika na mojem putu do posla na leđima nosi 80 godina.
Vjerojatno manje, ali, ne, ne postoji botox za jad i nevolju, ma što nam prodavali ružičasti portali. U odijelu je, pogrbljen je malo, ruke su mu crne. Ne govori, ali se smiješi i gleda ravno u oči.
Priča koja ga je dovela pred pokretne stepenice na mome putu za posao sigurno je dostojna barem jednog Oscara. Ili nije, zašto bi bila? Većina nas barem je jednom živjela komadić priče gospodina pred pokretnim stepenicama.
Ali dobar dio nas se, možda baš u trenutku kad je trebalo, ipak odlučio – zagrliti.
Te male tople nožice koje vire ispod pokrivača.
To dosadno i poznato lice koje nam pruža ogledalo kad smo najraščupaniji.
Tu prijateljsku ruku koja možda neće otključati vrata koja nam trebaju, ali će prevrnuti džepove u potrazi za ključevima.




Nema tako teške sirotinje kao na prekrasnim trgovima gradova-slikovnica.
Srela sam je dok sam prekopavala po štandu u gradu iz mašte u kojem sam nedavno bila.
I, kad je čula da govorim njenim jezikom (da, ja pričam sama sa sobom, ovdje, u inozemstvu, u vlastitom dnevnom boravku i na rimskoj Piazzi del Popolo) - rekla mi je da se čuvam, da kradu, da je skupo. Njena hrapava ruka stisnula je moju nejaku vlažnu, kao da smo zajedno sjedile u klupi.
I ona je imala crne ruke. I zube bijele kao kamene ploče na trgu na kojima smo stajale.
I, kad je pronašla košulju, koja bi mi, rekla je, stajala 'k'o manekenku' - ja sam je zagrlila.
Jer, il' ćeš zagrlit ili nećeš.

Ali, zagrli. Toplo je i svijet se pretvori u slikovnicu.
Nakratko.
Zato grli često.